Nama koji se ovim temama malo više bavimo ovo nije vijest. Gledajući evoluciju razvoja ekologije i ukupnh dešavanja u ovoj “državi” ovo je samo prirodan slijed ka konačnom cilju koji smo na ovaj način dostigli i vjerujem da ćemo još dugo ostati na ovoj poziciji. Nažalost, i ne samo na ovom polju jer će biti i drugih. U ovom kolu uzroka i posljedica samo je pitanje gdje je početak a gdje kraj.

Zagađivači – Jedna od strana u ovom trouglu 

Njihovo ponašanje je sasvim razumljivo i očekivano. U svakoj prilici će nastojati postići što niže polazne troškove pri pokretanju proizvodnje ili bilo kakve privredne aktivnosti i postoji čitav niz uzroka od koji su neki važni, kao:

– Ako zakonima ili tehničkim propisima nije striktno propisano koji min. tehničko-tehnoloških uslova morate zadovoljiti da bi dobili odobrenje za rad to je put i način kako da  izbjegnete sva nepotrebna ulaganja u opremu i procese i svedete troškove na minimum https://concentr8.com/.

– Ako u okolinskim dozvolama navedete tehničke zahtjeve i ne donesete kaznene odredbe za njihovo neizvršenje, direktno  ste stimulisali  privrednog subjekta da ih ne uradi.

– Ako pri tehničkom prijemu objekata u startu onemogućite rad ili tražite ispunjavanje postavljenih tehničkih uslova zatvarate put za lanac kršenja propisa u nastavku rada.

– Ako nemate nepristrasne, verifikovane i nekorumpirane institucije koje vrše nadzor otvarate još jedan front za malverzacije.

– Ako nemate efikasnu i nekorumpiranu inspekciju koja će rigorozno kažnjavati zagađivače, sve gore nabrojano vam ne vrijedi ni pet para.

Vlast – ona druga strana trougla    

Oni koji bi trebali propisivati pravila igre i starati se da se provode su najodgovorniji za rezultat koji imamo. Sva dobra tehnička i prihvatljiva riješenja u formi zakona i propisa  su već donesena na nivou Europske unije. Kada na to nažalost u ovoj našoj “državi” nakalemite političke, lobističke i kriminalne interese počinjete dobijati ono što je na snazi  kod nas. Trenutno je vrlo malo zakona na nivou države koji su kompletni i važe na nivou čitave “države” pa zato nemamo jedinstvene zakone o energiji, plinu, el. energiji, šumama, vodama, telekomunikacijama, poljoprivredi, koncesijama i da ne nabrajam dalje. U svakom su sporni suprotni interesi najmanje tri strane i ne znam koliko lobija. Da  ne ubrajam one sitne, pojedinačne koruptivne koje je nemoguće nabrojati. Ovo je fantastično plodno tlo za sve ono što trebate izbjeći da uradite kao i onaj silni, nekažnjeni kriminal na svim nivoima i razinama vlasti.                                                                                                                                                                                         Zato neka Vas ne čudi da :

– vam kažu da tjerate investitore kada javno pričate o zagađenju,

– kažu da hoćete da zatvorite fabrike kada tražite da ispune postavljene tehničko-tehnološke uslove pa i iz okolinskih dozvola,

– možete da slobodno zarađujete novac bez uplata taksi za zagađenje kao što već treću godinu radi MIttal iz Zenice, Za primjer, elektroprivreda BiH plati Kaknju cca 1.300.000 KM a MIttal cca 300.000 KM Zenici (da o “kvalitetu” zagađenja u ova dva grada ne pričamo).

– plate ukupnu kaznu od 6600 KM, koji je naplatila Federalna inspekcija za ekološke incidente u Mittalu za 2016.g. Kad bi u Zenici policija naplaćivala kazne recimo za pljuvanje ili bacanje žvakaćih guma kao što rade na zapadu, naplatili bi sigurno min. 100 puta više u godini. Da pogađamo, kada vam neko ostavi ovakvu mogućnost izbora

(hoćete li platiti ovu mizeriju od kazne ili morati uložiti u tehnološku opremu u iznosu od nekoliko miliona eura), baš me interesuje šta ćete izabrati. Koliko je ovo jadna kazna sjetite se samo koliko koštaju troškovi liječenja jedne osobe oboljele od karcinoma, ako ga na kraju i preživi.

– se urade naručeni “naučni” radovi tipa magistarskih ili doktorata koji idu direktno kao dokazni materijal zagađivačima i koji su “naručeni” od istih kao opravdanje za sve što rade ili ne rade.

– inspekcija ne može ući radi pregleda u privatna preduzeća bez najave, u bilo koje doba dana i noći (primjer opet Mittal).

– zagađivač može sam sebi mjeriti i “izmjeriti” zagađenje i podatke dostavljati nadležnim institucijama (ima li bolji primjer sukoba interesa).

– po riječima predstavnika Federalne inspekcije oni nemaju “praksu” za ponovljene prekršaje izricati višestruko uvećane kazne pa (kao na zapadu) na kraju i zatvoriti fabriku. Tako dođemo do onih vrtoglavih iznosa od 6600 KM a milionske zarade teku li teku. Pri tome filteri na aglomeraciji umjesto da sva četri rade već od 2008.g. oni      prvi svečano puste u rad 2017.g. Ostali kada dođu na red.

– i još jedan primjer ponašanja vlasti: iako je Eko Forum aktivno radio na pripremi i izdavanju okolinske dozvole za Mittal ni poslije dvije urgencije e-mailom i pismenog zahtjeva za dostavu primjerka okolinske dozvole upućenog Federalnom ministarstvu okoliša i silnih “pohvala” za rad i doprinos, istu NE DOBISMO. Tako vam se vlast ponaša kada su u pitanju narod i oni koje bi oni trebali štititi i zaštititi.

I na kraju balade dođemo do sudova i tužilaštava koji su važan dio vlasti, i  koji su priča za sebe. 

Prva donesena presuda protiv nekog zagađivača će u ovoj zemlji biti “historijska ili istorijska”, nije važno, samo je treba doživjeti. Još da bude za našeg vijeka. A kako to ide da vidimo na primjeru Eko Foruma i njegovih podnesenih tužbi protiv Federalnog Ministarstva okoliša, Federalne inspekcije, Mittala itd. Nakon podnesenih tužbi,

nadležne institucije su dužne u roku od 6 mjeseci donijeti odluke o pokretanju tužbi ili ih odbaciti i o tome donijeti rješenja i obavijestiti podnosioca tužbi. A mi ni nakon godine dana ili više i nakon pismenih urgencija o obavezi davanja informacija ne dobijemo odgovor. Kada ga najzad dobijemo, saznamo da je postupak u toku i da zbog obimnosti još uvijek prikupljaju materijal. Koja novost! Za svo to vrijeme zagađivač nesmetano prikuplja profit, ne plaća čak ni onaj mizerni minimum kazne, dok ljudi nestaju u sve većem broju, ili ispod zemlje ili preko granice. Zbog uslova “neživota”.

Treća strana trougla, ona koja plaća cijenu svega gore navedenog

U više priloga sam pokušao probuditi ovu uspavanu masu, ovaj jadni narod koji je paraliziran i  kojem je jednostavnije preseliti preko granice nego se boriti ovdje za svoja prava, ovdje čak i ona elementarna – pravo na život i biološki opstanak. Ne bih više ponavljao dijagnozu, vjerovatno nam je svima jasna. Ovaj puk je umrtvljen svim ovim što nam naši zaštitnici uradiše zadnjih 22 godine, boreći se za svoj položaj i opstanak na vlasti i u svoj toj silnoj borbi zaboraviše na narod. Tako smo došli do onih slavnih trofeja koje sam naveo i u nedavnom prilogu – BiH zemlja negativnih rekorda, i na koji se tek pojedinci stidljivo osvrnuše. Ove zvanične potvrde zbog kojih bi se svaki normalan čovjek zabrinuo, a savjesnog i odgovornog bi uhvatila panika – ne žuljaju našu vlast. Oni svakako žive u paralenom svijetu, uživaju u “plodovima” svog rada i ama i dalje pričaju o ugroženim vitalnim nacionalnim interesima. A mi, zaredali umirati od tako banalnih stvari – zagađenog tla, vode, hrane i zraka. Kad će sreća.

Zlatan Alibegović