Odlukom Evropskog suda za ljudska prava Italija je 24. januara 2019. proglašena krivom zato što nije zaštitila svoje građane od zagađenja, što je dopustila zagađivačima da odgađaju projekte zaštite okoliša i što je građanima uskratila informacije o zagađenju i uticaju zagađenja na zdravlje.

S obzirom da se i država Bosna i Hercegovina ponaša na isti način, zaslužuje istovjetnu apelaciju.

U prilogu možete pročitati kompletno saopštenje Suda o ovoj odluci.

Talijanske vlasti nisu uspjele zaštititi podnosioce
koji žive u područjima pogođenim toksičnim emisijama
iz postrojenja Ilva u Tarantu

U današnjoj presudi Vijeća Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Cordella i drugi protiv Italije (zahtjevi br. 54414/13 i 54264/15) Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je zaključio da je nastupilo:

• kršenje člana 8. (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  Evropske konvencije o ljudskim pravima, i
• kršenje člana 13. Konvencije (pravo na djelotvoran pravni lijek).
  

U ovom slučaju, 180 podnosilaca žalilo se na posljedice toksičnih emisija iz željezare Ilva u Tarantu na okoliš i njihovo zdravlje, kao i na nedjelotvornost domaćih pravnih lijekova.
Sud je smatrao da 19 podnosilaca nije imalo status žrtve, budući da nisu živjeli u jednom od gradova koji su klasificirani visoki rizik po okoliš: Taranto, Crispiano, Massafra, Montemesola i Statte.
Sud je posebno utvrdio da je postojanje stanja zagađenja okoliša ugrozilo zdravlje podnosilaca i, općenito, zdravlje cjelokupnog stanovništva koje živi u ugroženim područjima. Također je utvrdio da državni organi vlasti nisu poduzeli sve potrebne mjere kako bi osigurale djelotvornu zaštitu prava podnosilaca na poštovanje njihovog privatnog života. Na kraju, Sud je smatrao da ovi podnosioci nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek koji bi im omogućio da prema državnim vlastima podnesu svoje prigovore koji se odnose na činjenicu da je bilo nemoguće pribaviti mjere za osiguranje dekontaminacije relevantnih područja.
Prema članu 46. (obavezujuća snaga i izvršenje presuda), Sud je ponovio da je dužnost Vijeća ministara da talijanskoj vladi ukaže na mjere koje treba poduzeti kako bi se osiguralo da se presuda Suda izvrši, navodeći uz to da je poduzimanje mjera na čišćenju tvornice i regije pogođene zagađenjem okoliša neophodno i hitno te da bi plan zaštite okoliša koji su odobrile državne vlasti, a koji je propisao potrebne mjere i aktivnosti za osiguranje zaštite okoliša i zdravlja stanovništva, trebao biti implementiran što je brže moguće.

Prema članovima 43. i 44. Konvencije, ova presuda nije pravosnažna. Tokom razdoblja od tri mjeseca nakon donošenja, svaka stranka može zatražiti da se predmet proslijedi Velikom vijeću Suda. Ako se podnese takav zahtjev, vijeće od pet sudaca razmatra je li slučaj zaslužio daljnje ispitivanje. U tom slučaju, Veliko vijeće će izvršiti saslušanje i donijeti konačnu presudu. Ako se zahtjev za preispitivanje odbije, presuda Vijeća postaje konačna tog dana.
Nakon što presuda postane konačna, ona se prosljeđuje Odboru ministara Vijeća Europe radi nadzora nad njegovim izvršenjem.

Dalje informacije o procesu izvršenja mogu se pronaći ovdje: www.coe.int/t/dghl/monitoring/execution.

Osnovne činjenice

180 podnosilaca (52 osobe u prijavi br. 54414/13 i 128 osoba u prijavi br. 54264/15) žive ili su živjeli u općini Taranto ili u susjednim područjima (Italija).

Fabrika Ilva u Tarantu je najveći industrijski kompleks za proizvodnju čelika u Evropi. Pokriva područje od 1.500 hektara i ima oko 11.000 zaposlenih. Uticaj emisija postrojenja na životnu sredinu i zdravlje lokalnog stanovništva doveo je do objavljivanja nekoliko alarmantnih naučnih izvještaja.

Dana 30. novembra 1990. Vijeće ministara je identifikovalo općine “visokog rizika za okoliš” (uključujući Taranto) i zatražilo od Ministarstva okoliša da izradi plan dekontaminacije za čišćenje dotičnih područja.

Od kraja 2012. godine Vlada je usvojila niz tekstova, među kojima su i tzv. Zakonske uredbe “Salva-Ilva” koje se odnose na aktivnost kompanije Ilva. U skladu s uredbom predsjednika Vijeća ministara od 29. septembra 2017. godine, rok za provedbu mjera predviđenih planom zaštite okoliša je produžen do augusta 2023. U kontekstu tužbe za poništenje i odlaganje izvršenja ove uredbe, regija Apulija i općina Taranto su se žalili Upravnom sudu na posljedice koje se tiču ​​okoliša i javnog zdravlja zbog daljnjeg produženja roka za provedbu mjera zaštite okoliša. Upućeno je i pitanje o ustavnosti. Upravni postupak je još u toku.

Pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka protiv rukovodstva tvornice Ilva zbog ozbiljne štete po okoliš, trovanja prehrambenih proizvoda, nesprečavanja nesreća na radnom mjestu, degradacije javne imovine, emisija zagađujućih materija i zagađenja zraka. Neki od tih postupaka kulminirali su presudama iz 2002., 2005. i 2007. godine. Između ostalog, Kasacioni sud je utvrdio da je rukovodstvo fabrike Ilva u Tarantu odgovorno za zagađenje zraka, odlaganje opasnih materijala i emisiju čestica prašine. Uočeno je da su emisije čestica i dalje bile prisutne uprkos brojnim sporazumima sa lokalnim vlastima 2003. i 2004. godine.

U presudi od 31. marta 2011. godine Sud pravde Evropske Unije presudio je da Italija nije ispunila svoje obaveze prema Direktivi 2008/1 EC Evropskog parlamenta i Vijeća o Integrisanom sprečavanju i kontroli zagađenja. U kontekstu postupka protiv Italije, koji je otvoren 16. oktobra 2014. godine, Evropska komisija je izdala obrazloženo mišljenje tražeći od talijanskih vlasti da riješe ozbiljne probleme zagađenja. Vijeće je primijetilo da Italija nije ispunila svoje obveze kako bi garantovala da željezara radi u skladu s Direktivom o industrijskim emisijama.

Prigovori, postupak i sastav suda

Pozivajući se na član 2 (pravo na život) i 8 (pravo na poštovanje privatnog života), podnosioci su se žalili da država nije poduzela zakonske mjere za zaštitu njihovog zdravlja i okoliša, te da im nije pružila informacije o zagađenju i rizicima po njihovo zdravlje. Sud je odlučio da ove žalbe razmotri isključivo na osnovu člana 8.

Pozivajući se na član 13 (pravo na djelotvoran pravni lijek), podnosioci su tvrdili da je došlo do povrede njihovog prava na djelotvoran pravni lijek.

Pozivajući se na član 46 (obavezujuća snaga i izvršenje presuda), podnosioci su u prijavi br. 54264/15 zatražili pokretanje postupka pilot-presude.

Prijave su podnesene Evropskom sudu za ljudska prava 29. jula 2013. i 21. oktobra 2015.

Presudu je donijelo vijeće od sedam sudija, koje se sastoji od:
Linos-Alexandre Sicilianos (Grčka), predsjednik,
Guido Raimondi (Italija), Ledi Bianku (Albanija),
Aleš Pejchal (Češka Republika), Krzysztof Wojtyczek (Poljska),
Tim Eicke (Velika Britanija),
Gilberto Felici (San Marino),
i Renata Degener, zamjenik sekretara Odjela.

Odluka Suda

Član 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)

1. Prihvatljivost: 19 podnosilaca nije imalo status žrtve

Sud je smatrao da 19 podnosilaca nije imalo status žrtve, budući da nisu živjeli u općinama pogođenim emisijama iz postrojenja Ilva u Tarantu – gradovi klasificirani kao visoki rizik za okoliš su Taranto, Crispiano, Massafra, Montemesola i Statte – i oni nisu pokazali da su bili lično pogođeni situacijom na koju se žale.

2. Meritum: kršenje člana 8 koji se odnosi na podnosioce koji žive u pogođenim područjima

Sud je primijetio da su, od 1970-ih godina, naučne studije pokazale efekte zagađivanja emisijama iz tvornice Ilva u Tarantu na okoliš i javno zdravlje. Štaviše, nalazi tih izvještaja, od kojih su mnoga izdali državni i regionalni organi, nisu bili sporni među stranama. Između ostalih podataka, izvještaj SENTIERI (Nacionalna epidemiološka studija teritorije i naselja pod rizikom od zagađenja)  iz 2012. potvrdio je postojanje uzročne veze između izloženosti okoliša inhalacijskim kancerogenim tvarima koje proizvodi željezara Ilva i razvoja tumora u plućima i pleuri, te kardio-cirkulatornih patologija kod osoba koje žive u pogođenim područjima. Pored toga, studija iz 2016. godine pokazala je uzročnu vezu između izloženosti PM10 prašini i SO2 (sumpor dioksidu) iz industrijskih izvora, koji nastaju iz proizvodne aktivnosti željezare Ilva, i povećanog mortaliteta od prirodnih uzroka, tumora i bubrežnih i kardiovaskularnih bolesti u populaciji Taranta.

Sud je primijetio da, uprkos pokušajima državnih vlasti da izvrše dekontaminaciju dotičnog regiona, dosadašnji projekti nisu doveli do željenih rezultata. Mjere koje se preporučuju od 2012. godine nadalje u kontekstu „AIA“ (Integralna okolinska dozvola) kako bi se smanjio utjecaj fabrike na okoliš, na kraju nisu provedene; upravo taj neuspjeh bio je povod za vođenje postupka pred entitetima Evropske unije. Štaviše, rok za implementaciju plana zaštite okoliša koji je odobren 2014. godine odložen je do augusta 2023. godine. Postupak koji je provođen za postizanje utvrđenih ciljeva za čišćenje regiona je stoga bio izuzetno spor. U međuvremenu, Vlada je u više navrata intervenisala hitnim mjerama (takozvanim zakonskim odredbama „Salva-Ilva“) kako bi se garantiralo da će željezara nastaviti proizvodnju, uprkos nalazu relevantnih pravosudnih organa, na osnovu hemijskih i epidemioloških ekspertskih izveštaja, da postoje ozbiljni rizici po zdravlje i okoliš. Štaviše, dodijeljen je administrativni i krivični imunitet licima odgovornim da obezbijede poštovanje ekoloških zahteva, odnosno stečajnom upravniku i budućem kupcu kompanije (ArcelorMittal). Ova situacija je bila dodatno otežana neizvjesnošću koja je, s jedne strane, proistekla iz stanja finansijskog bankrota kompanije i, s druge strane, iz prava odobrenih budućem kupcu da odgodi operacije čišćenja unutar tvornice. Utvrđena je činjenica da je državno upravljanje ekološkim pitanjima koja se tiču ​​proizvodne aktivnosti fabrike Ilva u Tarantu trenutno bilo u zastoju.

Iz ovih razloga, Sud je smatrao da je postojanje stanja zagađenja okoliša ugrozilo zdravlje podnosilaca i cjelokupnog stanovništva koje živi u ugroženim područjima, koji su ostali, kako stvari stoje, uskraćeni za informacije o napretku operacija čišćenja dotične teritorije, posebno u pogledu vremenskog okvira za početak odgovarajućih aktivnosti. Stoga je napomenuo da državni organi vlasti nisu poduzeli sve potrebne mjere kako bi osigurali djelotvornu zaštitu prava podnosilaca na poštovanje njihovog privatnog života. Prema tome, nije bila uspostavljena pravična ravnoteža između, s jedne strane, interesa podnosilaca da ne budu podvrgnuti ozbiljnom zagađenju okoliša koje bi moglo da utiče na njihovo blagostanje i njihov privatni život, a s druge strane, interese društva u cjelini. Slijedi da je došlo do kršenja člana 8 Konvencije.

Član 13 (pravo na djelotvoran pravni lijek)

Sud je smatrao da podnosioci nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek koji bi im omogućio da prema državnim organima vlasti podnesu svoje prigovore koji se odnose na činjenicu da je nemoguće provesti mjere kojima bi se osigurala dekontaminacija područja zahvaćenih toksičnim emisijama iz tvornice Ilva. Stoga je došlo do kršenja člana 13. Konvencije.

Član 46 (obavezujuća snaga i izvršenje presuda)

Sud je smatrao da nije potrebno primijeniti proceduru pilot-presude. S tim u vezi, ponovio je da je Vijeće ministara, postupajući u skladu s članom 46. Konvencije, trebalo ukazati talijanskoj vladi na mjere koje bi, u praktičnom smislu, trebalo poduzeti kako bi se osiguralo da se presuda Suda provede. U tom kontekstu, međutim, naglašeno je da je rad na čišćenju tvornice i regije pogođene zagađenjem okoliša bitan i hitan. Stoga, plan zaštite okoliša koji su odobrili državni organi vlasti, a koji je ukazao na potrebne mjere i akcije za obezbjeđivanje zaštite okoliša i zdravlja stanovništva, treba provesti što je prije moguće.

Član 41 (pravična naknada)

Sud je smatrao da je utvrđivanje povrede samo po sebi dovoljno pravično zadovoljenje na ime nematerijalne štete i da Italija treba da plati 5.000 eura (EUR) na ime troškova i izdataka u svakoj prijavi.

Presuda je dostupna samo na Francuskom jeziku.

Evropski sud za ljudska prava osnovan je u Strazburu od strane država članica Vijeća Evrope
1959. godine da bi se bavio navodnim kršenjima Evropske konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine.